Mišljenja

Njegošev koncept borbe: Neka bude što biti ne može

Većini današnjih čitalaca Gorskog vijenca stih pomenut u naslovu ovog teksta vjerovatno ne bi značio gotovo ništa. Ustvari, da budem potpuno iskren, mislim da većina ljudi danas ne bi mogla da čuje i prihvati njegovo tumačenje, jer bi ono moglo ozbiljno dovesti u pitanje stil života koji su sami odabrali i za koji žele da vjeruju da je jedini moguć. U svom poznatom eseju Njegoš kao tragičan junak kosovske misli Ivo Andrić misao koju ovaj stih implicira oksimoronskom kovanicom opisuje kao „pozitivni nihilizam“. Taj pozitivni nihilizam, da parafraziram Tartaljin uvid u pomenuti esej, u prvi mah predstavlja svijest pojedinca o turobnoj realnosti koja ga okružuje i, rekao bih, prihvatanje te realnosti kao njegove trenutne pozicije. Kada bi, međutim, pojedinac ostao samo na nivou prihvatanja takve realnosti, odnosno na nivou mirenja sa njom.


Kada bi joj se, dakle, prepustio, predao i ostao pasivan, to bi bilo dovoljno tek za nihilizam: ono bijedno, samoubilačko osjećanje malodušnosti, bezvoljnosti, nevjerice i očaja. Suština pozitivnog nihilizma se, međutim, prema Andriću sastoji od „upornog negiranja stvarnosti i očevidnosti bez kojih ne bi bila moguća ni akcija, ni sama misao o akciji protiv zla“. Drugim riječima, za borbu protiv sumorne realnosti nije dovoljna samo svijest o njoj kao takvoj, već je neophodna i distanca od iste, pa se zbog toga Njegošev stih može shvatiti i kao zazivanje čuda kao surogata i alternative realnosti, ali ne i kao puko zatvaranje očiju pred realnim. Potreba za čudom proizilazi iz potrebe za drugačijom stvarnošću, jer ja odbijam da živim u stvarnosti koju ti želiš da mi natukneš kao moju konačnu  sudbinu.


Istina, Njegoš nije bio realan, već romantičan, ali ne treba olako zanemariti činjenicu da je ovaj stih napisao i neko ko je ujedno bio i duhovni i svetovni vođa svog naroda. Drugim riječima, retorika ovog stiha ne pripada svešteniku koji za platu treba da ubjeđuje narod u to kako su čuda moguća, već pripada vladaru koji je istinski vjerovao da je čuda moguće i živjeti i koji je ta čuda pokušavao da konkretizuje u realnosti. Njegoševa retorika, dakle, nije bila obično serendanje, već su njegove riječi bile u skladu sa njegovim životnim stilom i životnom borbom. Iako je nauka odavno napravila kompozicijsku razliku između narodnog (epskog) i Njegoševog (umjetničkog) deseterca, čini se kako Njegoševa misao zapisana u bilom kom drugom stihu ne bi mogla da izrazi svoj puni potencijal. Drugim riječima, izbor stiha (deseterac) i izbor forme (spjev/ep) na simboličkom nivou ovu misao dovode u vezu sa junačkom epikom upućujući na to kakvu osobinu treba da posjeduje neko ko ovaj stih može da napiše i neko ko ovaj stih može da prihvati kao sopstveni koncept borbe. A ta osobina je hrabrost epskih junaka.

Šta je, međutim, to što Njegošev stih danas čini toliko aktuelnim? Vratimo se na kratko Andrićevom eseju. U svojoj analitičkoj minijaturi posvećenoj ovom stihu Andrić konstatuje da je Njegoš, parafraziram, u moćnoj Osmanskoj imperiji vidjeo oličenje pakla i otjelotvorenje zla na zemlji. Pakao u vidu moćnog turskog carstva bila je realnost koja je ugrožavala i Njegoša i  njegov narod. U skladu sa tim, većina ljudi danas sopstvenu državu i njen sistem doživljava kao ugrožavajući faktor: to je njihova surova realnost i bolna istina. Nihilizam, u smislu potpune predaje, odustajanja od bilo kakve vjere i volje za borbom je od vajkada postojao, ali se takav nihilizam čini manje kukavan od svog modernog polubrata. Elem, u postepskim vremenima dominira drugačija vrsta „suočavanja“ sa realnošću koja se najbolje vidi kroz dva primjera: Pod jedan, pošto ne vjeruje da išta može da promijeni i od ove realnosti napravi jednu bolju i ljepšu, iz perspektive sadašnje realnosti čudesnu realnost, pojedinac i sam pristaje da bude dio realnosti za koju osjeća da je subverzivna, ali koja mu se nameće kao jedina moguća. Čineći ovakvim potezom sebe još realnijom, stvarnost usisava pojedinca koji je do juče visio na njenim marginama nudeći mu nekakav „mali kompromis“ koji ovaj, presrećan jer se snašao, oberučke prihvata ubjeđujći sebe kako nikako nije moglo drugačije. Pod dva, pojedinac svoj bunt prema sopstvenoj realnosti izražava „otporom“ u vidu bjekstva u nečiju tuđu čarobnu realnost, koja je valjda moguća samo tamo negdje daleko odavde. Ni prvi ni drugi, međutim, nikada neće priznati da su kukavice, ali će vama reći da ste budale ako ne mislite isto kao i oni; Budale ste jer ste nerealni.


Glavni nesporazum koji društvo danas ima sa čudesnim je taj što u čudo ne vjeruje i što uporno odbija da shvati da je ono što današnja realnost pokušava da predstavi kao nemoguće i neostvarivo u svojoj prirodi sasvim realno. Većina, praktično, vidi samo onu drugu polovinu Njegoševog stiha koja kaže da biti ne može. Po većini, šta god biste voljeli da ostvarite, šta god poželjeli da uradite suludo je – jer biti ne može. To djeluje potpuno prirodno jer ta polovina stiha, realna polovina, ne podrazumijeva nikakve napore, nikakvu odgovornost, nikakvu volju, nikakvu hrabrost, nikakvu čvrstinu, nikakvu stvaralačku energiju… Ta polovina implicira čudesnog Davida koji se demoralisao pred realnim Golijatom. Svemu što prkosi njenom ubjeđenju i što ga dovodi u pitanje ona odbija da aplaudira i prihvati kao čudesno. Više voli da ga označi kao slučajno, jer to je manje opasno po nju. Realnost trpi slučajnosti, ali ne trpi i čuda. Ali dokle god se te čudesne slučajnosti dešavaju postoji i nada da možemo živjeti, iz perspektive sadašnje, u drugačijoj, ljepšoj, kvalitetnijoj, boljoj, čudesnoj realnosti.


Kakvo je, zapravo, to čudo o kojem je razmišljao i sanjao Njegoš i kada se ono dešava? To je ona trojka u posljednjoj stotinki; To su ona tri gola u sudijskoj nadoknadi; I to je onaj preokret koji se dešava u trenutku kada favorizovani protivnik ima meč loptu; U trenutku kada je u očima realista bilo kakva šansa za pobjedu odavno izgubljena. To su onaj Cer i ona Kolubara; To je onaj Gvozdeni puk; To je i onaj Krf; To su i Njegoš i Andrić i Crnjanski; To su i onaj Tesla i onaj Pupin; I onaj Đoković i onaj Đorđević; I onaj Bari i ona Fuenlabrada; I još mnogo takvih, pojedinačnih i kolektivnih, javnih i privatnih, malih i velikih čudesa, koja nismo gledali samo u režiji holivudske produkcije, već i u režiji sopstvene čudesne realnosti koju smo sami kreirali i koja nam je pokazala da je moguće: Da biti može.


Autor: Marko Tošović

Izvor: NoviPolis

FB Komentari

Miodrag Rašić

Ja sam veb i grafički dizajner, amaterski muzičar i Bloger ...

Povezano

2 Komentara

  1. Veliko je pitanje, koliko danas, mladih ljudi bi uopste se upustilo u citanje nekog dela, poput Njegosevih. Za njih je to previse vremena, da bi ga trosilina knjige.

    1. Pa sumnjam ja, da su i ranije mladi, baš puno čitali, Njegoša i sl. pisce. Ovde ne računam puno obaveznu lektiru u školama. Verovatno više nego danas, mada se ograđujem u smislu da to ne znam. Ali poenta je u smislu onoga što je napisano i da li to ima ili nema vrednost i za današnje generacije. Ja verujem da su poruke i pouke iz Njegoševih dela, svevremene.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *