BalkanIstorijaMišljenjaPreporučeno

FRANJEVCI SU DOPRINIJELI DOKRAJČENJU ZABORAVA IZVORNOG HRVATSKOG JEZIKA

piše: Petar Aškraba Zagorski

DOSTA JE ČUDNO DA SU BAŠ FRANJEVCI DOPRINIJELI DOKRAJČENJU ZABORAVA IZVORNOG HRVATSKOG JEZIKA, I UVELI ŠTOKAVSKI SRBSKI JEZIK I IZVORNIM HRVATIMA I PORIMOKATOLIČENICIMA.

Ali to govori da ti franjevci nijesu Hrvati nego Srbi. Znajmo da su svi Srbi štokavci. Ali i svi štokavci su Srbi, te i mnogi su Srbi koji nijesu štokavci, i Srbi su i brojni koji i ne govore srbskiimjezikom.
Razumimo: franjevci u Bosni i Slavoniji pisali su srbskim jezikom, pa je njihova književnost dio srbske književnosti. Možda je to zato što su sem prvih ubačenih franjevaca 1235-e godine ostali franjevci porimokatoličeni Srbi, koji su nastavili svoje srbsko pismo i srbski jezik, iako su prešli na novu vjeru.
(Verifikacija u novolatinskom jeziku je od srbske riječi vera, tj. vjera, overa, ovjereno..).

Dubrovačka pokatoličavajuća vlast poslala je 1339-e godine rimokatoličkog sveštenika Vita, da preuzme srbski manastir Presvete Bogorodice, obezbijedi knjige i služenje na latinskom jeziku. U Konavlima je bilo oko pedeset srbskih crkava manjih i većih, kada su dospjeli pod vlast Dubrovčana 1419-e i 1427-e godine. A onda su porimljavane i crkve i narod srbski. Rimokatolici i muslimani na srbskoj zemlji danas evo koriste stare srbske riječi (tisuća, proračun, stanka, očevidno, zorno, uzorito…) , a Srbi koriste olatinjene i ozapađene riječi (hiljada, budžet, pauza…).

Pošto svetroji Srbi govore srbskim jezikom (bez obzira na različite vjeroispovijesti) to je sve i bogaćenje srbskoga jezika. (I sam govorim prirodnim narodnim srbskim govorom). Tomislavu, koji je bio hrišćanin, ortodoks-pravoslavaci Srbin koji je govorio srbskim jezikom, srbski kral Pavlimir i arhont Mihailo Višević dao je jednu županiju. Tomislava je nestalo 928-e godine. Nedavnihvremena Tomislav je proglašen hrvatskim kraljem. Današnja stranka (i stranke) jeste dio čitavoga.

Stare žene bi rekle: „Boli me sva lijeva stranka tela“. Stranka je kao što se vidi jednostranost. Dio. I samo ime partija (od srbske riječi parče, parčija) u talijanskom, francuskom i engleskom jeziku znači podijeljenost. Strana na ruski znači država. A čovječanstvo je sve strane, vas svijet.


Stranka je rasparčavanje Srba. Čitavog se brani napanuti. A ne parče. Ili stranu. Kod vjerskih naroda stranka nema takvu zavadu kao kod Srba, jer je kod njih vjera ispred svega. Partizan je riječ iz francuskog jezika. Partizan približno označava onoga koji pristaje za nekom idejom. Tačnije za dijelom od mogućih ideja. (Posebna je priča što je partizan pofrancuzena riječ iz srbskoga jezika, a koja im je došla preko latinskog. Ta srbska riječ jeste parče. A parče, između ostalog, znači jedno od para. Par je dvoje ili dvojica. Ako se broji na par onda je to 2, 4, 6, 8 i dalje, i to se zove takanje, a ako se nešto završava na nepar, onda je to liko.

Zato postoji tako i liko. Tuđi jezik je napadač i neprijatelj domaćem jeziku. A posebno srbskome. I sam Vuk Stefanović Karadžić je volio da koristi nazive Srbi grčkoga zakona, Srbi rimskoga zakona i Srbi turskoga zakona. Jernej Kopitar u prikazu Vukovog Rječnika 1818-e godine piše da je to jezik: „brojnog, tako veličanstvenonadarenog, junačkog naroda Srba (Ilira)“. Srpkinje udate za Šiptare nauče šiptarski i đeca imuče i nauče samo šiptarski jezik. I postanu Šiptari. Šiptarke udate za Srbe uvijek nauče đecu šiptaski. Starom srbskom jeziku i službenom jeziku nekada poznatog svijeta postoji osnova, ali je nama danas mnogo maglovita. „Dva jezika se ne mogu pomiriti“. A posebno stari jezik i izmišljeni jezici iz njega. (Mnogi ne zbore među se. U zavađi su. Ali da su gluvonijemi, zborili bi iako ne zbore, jer su gluvonijemi pozvaniji jedni na druge. To govori koliko nekima smetaju jezik i uši). Svi misle naopako da u srbskom jeziku ima mnogo turskih riječi. Nema pojma o tome. Rijetka je turska riječ u srbskom jeziku. Poislamljenici nijesu znali turski jezik, pa ga nijesu mogli ni prenijeti raji. Nego ima mnogo srbskih riječi u turskom jeziku. U Turskojje od 14-og vijeka arapski i persijski službeni jezik, a turski jezik je bio jezik naroda ili narodni.


Tek sa Kemal-pašom Ataturkom je počelo izbacivanje arapskih i persijskih riječi, a utvrđivanjeturskog jezika. Tako je današnji turski jezik sastavljen od arapskih, persijskih i srbskih riječi i pomalo od riječi raznih podaničkih naroda. Jezik eksperanto izmišljen je krajem 1887-e godine s ciljem da se taj novi jezik nametne Rusima kao službeni jezik, sa nasilnim uvođenjem socijalizma, a onda ruski jezik ubije. U svim vremenima Srbi su imali narodni jezik i jezik crkveno-dogmatski. Uvijek su postojali dvojni nazivi, pa i trojni. I račvasti. Na primjer zovemo pop, a on je jerej. Tako smo imali uporedno gosta, deda i slično.

Onda su neprijatelji izmišljeli da je to bogastvo srbskoga jezika nekakva posebna crkva. Pa su joj i ime izmišljeli. Znadi blago moje: SVE JE U JEZIKU. Mi prošlost izgovaramo svaki dan. Naš poprilično plitki mozak i ubijena prošlost i ne zna za to. U iskrivljivanju srbskoga jezika izmišnjeno je i upravopisano da su ljudi iz Bihaća, Bišćani. A oni su ustrvari Bihaćani. Bišćani su iz Bišća, kao što su Podbišćani iz Podbišća (Bišće je kod Domžala, a Podbišće kod Mojkovca). Kako je ispravno reći žitelj? Pa zar čovjek žiti ili živi? Da li nije živitelj? Vuk Stefanović Karadžić zaista je ogromno doprinio srbskom rodu. Ali, Vuk je radio i za jugoslovenstvo. Vuk je napravio drugo srbsko pismo latinicu. Pomogao je stvaranju nacije-Hrvat. I stvaranju zvanog hrvatskog jezika dajući iz srbskog. U davnija vremena Srbi su imenovali i dom i kuća. Međutim, uistinu kuća je dio doma. Sam naziv kuća je tri ili više kuta odnosno kutja tj. uglova. Pa se kuća zvalo i samo ognjište. Srbi vele domaćinstvo, a zvaniHrvati kućanstvo. Ali sve su to srbske riječi. Uz socijalizam su izmišljeni i pojmovi „istočna i zapadna varijanta“.


U razvoju srbskoga i ruskoga jezika iz istoga prvotnog srbskog jezika razvio se ruski jezik više kao jekavsko-ijekavski. Međutim, po idejama Jerneja Kopitara Vukovisljedbenici, Srbi školovani u Austro-Ugarskoj, su progurali u Srbiju (Miloševu) ekavski. Samo su Slovenci ekavci. Za socijalizma je nametnut zarez kao ravnopravan zapeti koja je jedini pravi naziv za rečenični zastoj. Ali zarez je ustaška šifra, odnosno, znak, lozinka (ugovorena tajna riječ) i znači zaklati! Za zarez su se izborili ustašoidi. Mi imamo Srba doktora lingvistike koji govore zarez a ne zapeta. Dosta Srba ministara govore zarez a ne zapeta. Obojih je po Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj. A kamoli da se zna da ne postoji hrvatski jezik, nego da je to srbski jezik koga krive Pohrvaćenici, itd, itd. Ali nametnut je za socijalizma u Jugoslaviji i srpsko-hrvatski jezik.

A ustvari se radi samo o srpskom jeziku. Zanimljivo je da su Srbi pošiptareni morali govoriti šiptarski i već prvi i drugi pasovi zaboravljali bi srbski. Šiptarke udate za Srbe kroz prošlosna vremena uvijek bi naučile svoju đecu šiptarski, dok Srbkinje udate za Šiptare upravo nikada nijesu učile svoju đecu srbskom. Pravi naziv za Šiptare jeste Šiptari i tako oni isami sebe zovu. Drugi naziv za Šiptare je stari naziv Arnauti, jer su oni sastavljeni od dva plemena: Arni i Uti.

Fra Andrija Kačić Miošić (rođen 1704-e godine 17-og 4-og, a umro 1760-e 15-og decembra) u svom djelu „Razgovor ugodni naroda Slovinskoga“ nastr. 283 piše: „Na 640. Dođoše Hrvati od gore Babine u Dalmaciju i istiravši stare pribivaoce slovinske hrvatsku naseliše zemlju, a prozvaše se Hrvati od njiova bana, komu Hrvat ime biše… “

Srbski jezik je vjerovatno jedan od najbogatijih jezika na svijetu. I pored otimanja brojnih srbskih riječi, srbski jezik opet ostaje jedan od najbogatijih. Neprijatelji su štosilom što prevarom i podvalom primoravali da se srbski jezik izvrće, izvitoperuje, da se latinizuje i stranizuje, pa čak da se krive srbske riječi dobijajući približna značenja, a da srbske izvorne riječi usvajaju izmišljeni jezici i nazovi nacije nastali od srbskog jezika i srbskog naroda. (To je toliko vješto izkrivljivano da djeluje kao istinito i samosvojno). Zato je potrebno srbski jezik umjereno vraćati ka njegovoj izvornosti zadržavajući i današnja znanja jezika …


Nastaviće se…


FB Komentari

Petar Aškraba Zagorski

Petar Aškraba Zagorski, otkrio poreklo oko 100.000 prezimena našeg naroda. Najstariji Veletići, Kalinovići, Ljutići, Bodrići, Dragovići… Poreklo od Soluna do Alpa. Rođen je na Petrovdan 1952. godine u selu Jelašca na Zagorju (oblast opštine Kalinovik). Studirao je više fakulteta i radio je razne poslove u više mjesta bivše Jugoslavije, od fizičkog radnika, preko referenta, vaspitača, inspektora, profesora, ekonomiste do direktora Radne organizacije. Do raspada Jugoslavije je većinom živio u Sarajevu, sada živi u Foči.

Povezano

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *